Bojan Šošić, dipl. psiholog, član Stručnog odbora Udruženja „Feniks“
Bujna mašta tako vješto izmišlja,
Da kad neku radost samo nanjuši,
Ona ti odmah i radosnika zamisli,
Il’ noću kad je u kandžama straha,
Od žbuna joj se čini mečka plaha.
Shakespeare
(San ljetne noći)
Govori li se danas o traumi izazvanoj posljednjim ratom u Bosni i Hercegovini, emigraciji onih koji možda rat nisu ni zapamtili, strepnjama onih koji traže posao, otplaćuju kredite ili se pitaju kako će krojiti život s nečim što je moglo i trebalo biti pošteno zarađena mirovina, prije ili kasnije će se u mnogo kojem Bosancu danas nazrijeti prožimajući osjećaj ogorčenosti. Ovo iskustvo je nezaobilazno u shvatanju povlačenja iz društva, rezigniranosti, nekad ljutnje pa i ispoljene agresivnosti, a obično u temelju rojenja misli kakve ljude bacaju u još dublje nelagode, možda i do dijagnoze depresije. Pod rizikom da odmah odbijem one moje nekadašnje studente koji su bili u prilici da slušaju moja predavanja iz Uvoda u psihologiju, nije zgoreg napomenuti da u psihologiji vrijedi tradicija (iz 18. stoljeća), a koja je zasnovana na Platonovim shvatanjima, da se psihički procesi mogu svrstati u kognitivne, emocionalne i konativne (motivacione). No ova podjela možda prvenstveno vrijednost ima u didaktici, a ogorčenost je dobar primjer rastakanja granica između svjetova spoznajnog, čuvstvenog i voljnog. I sama riječ vezuje se za osjet koji spada u gustativne (okusne), a već smo vidjeli kako se može protegnuti u kompleksna ponašanja, čak u nešto čime bi se opisala srž nečije ličnosti.
Ako se može priznati da te ogorčenosti ima neobično puno među građanima BiH u ovim poslijeratnim godinama, odakle je? Možda treba krenuti od spoznajnih procesa. Svaka percepcija podrazumijeva nešto više od puke obrade čulnih informacija. Da bi se sazdala slika svijeta oko nas, valja se suočiti s dva temeljna problema. Prvi je taj da osjetnih ulaznih informacija uvijek ima nedovoljno; drugi, da ih istovremeno ima previše [1] da bi se skrojila percepcija koja ispunjava svoju funkciju, odnosno daje materijal prema kojem se dalje oblikuje ponašanje. U svakom trenutku, dakle, čovjek mora da dodaje (konstruiše, prisjeća se…) da bi dopunio percepciju, ali i da vrši selekciju kojom odbija višak ulaza. Time je već prizvan u pomoć još jedan spoznajni proces – učenje. Ono nam štedi vrijeme u percepciji materijala s kakvim se nismo ranije susretali, predisponira nas da se po potrebi pozovemo na ranije naučen sadržaj. Suočeni s nejasnim predloškom bićemo skloni da u njemu prepoznamo nešto što nam je od ranije poznato. Uočavanje obrazaca na nekoj razini odnosi se na vrlo različite tipove učenja, od srazmjerno jednostavnih do spoznajno veoma zahtjevnih.
Ljudi se i danas prirodno razlikuju po obimu materijala koji uzimaju u obzir u ovakvom procesu. Kako je uvidio veliki psiholog Hans Eysenck, pretjerana, nekritična inkluzivnost sadržaja u procesu mišljenja koja krasi kreativne ljude, važi i za osobe s psihotičnim poremećajima [2]. U neku ruku, razlika može biti u stepenu, iako stvari nisu tako jednostavne. Na to nas lako može podsjetiti život nobelovca Johna Nasha, predstavljen filmom Blistavi um. Tokom boravka na psihijatrijskoj ustanovi, prijatelj koji ga je posjetio postavio mu je pitanje kako, kao izrazito racionalan i logičan čovjek, može da vjeruje da dobiva poruke od vanzemaljaca. Nash mu je odgovorio da ideje o nadnaravnim bićima dobiva na isti način kao i one o matematici. Pa ih je uzeo zaozbiljno. [3]
Uzimanje u obzir većeg obima materijala da se u njemu prepoznaju obrasci koji imaju informativnu vrijednost moralo je biti i evolutivno preferirano. Oni naši davni preci koji su u talasanju trave vidjeli obrise grabežljivca lakše su preživjeli i prenijeli svoje gene budućim generacijama, u poređenju s onima koji su bili skloni da kretnje prosto pripišu vjetru. Nije daleko od ove situacije raspon uviđanja relacija među različitim predmetima, pojavama i procesima koje danas možemo vidjeti kod različitih ljudi, čak i kod jednog te istog čovjeka u različitim situacijama. Ljudi nerijetko uviđaju obrasce tamo gdje ih nema, ne uviđaju tamo gdje ih ima. Ali primjer dalekog pretka podsjeća nas da je jedna od te dvije greške često „skuplja“. Drugim riječima, zahvaljujući toj razlici u trošku ovih grešaka, evolutivno smo programirani da radije uvidimo odnos i tamo gdje on ne postoji, nego obratno. To može da znači i da taj odnos bude označen kao rizik, t.j. da se predviđanje odnosa preferencijalno odnosi na prepoznavanje onoga što bi nam moglo naškoditi.
Trauma i ogorčenje
Nakon ujedinjenja Njemačke, ispostavilo se da sve više ljudi počinje da pati od reaktivnih poremećaja; psihičkih poteškoća izazvanih negativnim životnim okolnostima i doživljajima. Nezadovoljni opcijama da ih klasifikuju kao PTSP (post-traumatski stresni poremećaj), poremećaje prilagođavanja ili pak depresiju, psiholog Michael Linden iz Seehof Centra za Rehabilitaciju u Berlinu i njegovi kolege počinju zagovarati pojam „post-traumatskog poremećaja ogorčenja“ (eng. Posttraumatic Embitterment Disorder, PTED). [4] Linden među osnovne kriterije za dijagnostikovanje ovog poremećaja kandiduje osjećaj nepravde vezan za određen životni događaj. [5, 6] Poremećaj je opisan kao podtip poremećaja prilagođavanja, karakterisan produženim ogorčenjem, snažnim dodatnim psihopatološkim simptomima te značajnim oštećenjem funkcionisanja u više oblasti života u reakciji na snažan negativan, ali ne i po život prijeteći događaj. [7] Na ovoj liniji formulisana je i koncepcija po kojoj individualni ishod važnog životnog događaja može biti optimizam i lični rast, agresivnost, depresija, ili ogorčenje. [8]
Sporadičnih pokušaja da se istražuje post-traumatsko ogorčenje bilo je i na našim prostorima, ali se postojeći sistemi klasifikacije u domenu psihopatologije globalno opiru prihvatanju ove kategorije kao različite od već definisanih. Jednim dijelom, pojam je sigurno kontaminiran psihoanalitičkim nazorom gdje su isprva pokrenute rasprave o ogorčenju kao reakciji na loše životne prilike. [9] Istraživači skloni egzaktnim mjerenjima, najviše u skladu s tradicijom faktorske analize i srodnih tehnika, izgleda da vjeruju i nalaze izgovore da kažu da ova pojava, takva kako je opisana, zbog znatnih preklapanja s drugim, ne zaslužuje zasebno ime. U međuvremenu su glavni klasifikatorni sistemi doživjeli korjenite revizije, ali bez milosti prema PTED. No, bez obzira na klasifikaciju, ideje o sadržaju ovog sindroma sigurno će i u budućnosti inspirisati mnoge kliničare da pokušaju produbiti svoje razumijevanje kliničke slike ljudi koji im se obraćaju za pomoć. S druge strane, raste i svijest da se u post-traumatskom stresnom poremećaju zaista javljaju i specifične spoznajne distorzije, kognitivne pristranosti, koje čovjeka čine sklonim da svijet oko sebe (a i sebe u njemu) doživljava na određen način, kao i potrebe da se te pristranosti uzmu u obzir u vođenju tretmana. [10] To nerijetko biva upravo u skladu s onim što smo već utvrdili da je formirano kao sklonost uočavanju prijetnji.
Akumulacija iskustva
Nije slučajno da sa iskustvom raste i sklonost defetizmu. Poslovična staračka čangrizavost, kao i cinizam kod onih mlađih koji su nešto brže akumulirali relevantna iskustva, često svjedoči o svijesti o nemogućnosti pouzdanja u dosljedne odnose, još manje u pravedne. Kako veli Simone de Beauvoir, oni koji žive dovoljno dugo, uviđaju da se svaka pobjeda pretvara u poraz. Nije, međutim, isključeno da na mjestima kakva je Bosna, ta transformacija, uslovljena složenom društvenom dinamikom, prosto u mnogo čemu teče brže nego na nekim drugim mjestima. Bilo traume ili ne.
Tendencija odavanja ne samo priznanja i počasti, već i trajnih položaja, pojedincima koji su po nekom „lijevom“ kriteriju podobni, a nikako stvarno zaslužni, jedna je od najzačudnijih, ali vjerovatno i najpogubnijih osobina društvenog života u Bosni i Hercegovini. Ova pojava je slikovito sažeta izrekom koja je moguće izvorno srbijanska: „Ustani kume, da sjedne sviračeva majka.“ Takva priznanja i položaji se dodjeljuju po pravilu bez ikakve najave ili prethodnog dogovora s osobom koja jeste zaslužna i koja se tako dovodi pred svršen čin da se s tim pomiri. Nekada se nezaslužan dovodi u jednak rang kao i zaslužan, nekad ispred njega, a nekad onaj ko je zaslužan čak biva potpuno ignorisan kad dođe na red postavljenje, unapređenje, ili odavanje priznanja. Vrlo je širok raspon primjera i oblasti u kojima se ovakve nepravde ostvaruju, od davanja ocjena u školi, davanja uloge u sportskoj ekipi, zapošljavanja i unapređivanja u poslovnom svijetu, do penzionisanja. Ima toga, bez sumnje, u nekoj mjeri i bar u tragovima, svugdje, ali je teško zamisliti da se još negdje po tom načelu kao u Bosni jednako dodjeljuju nezaslužene ocjene u školi kao i visoki vojni činovi ili ministarske pozicije. Sumnjivo iskustvo i marifetluci kakve bi čovjek mogao shvatiti da su naučeni u domaćinstvu i neposrednoj okolini, protežu se sve do razine vođenja države; jedina razlika svodi se na to nose li se papuče ili cipele. Zaslužan tako, „iz zasjede“ biva ponižen jer je u psihološkom smislu – onima koji cijene rad kao tzv. B-vrijednost, vrijednost Bića (u terminologiji još jednog iz plejade najvećih psihologa 20. stoljeća, korifeja humanističke psihologije Abrahama Maslowa); – sasvim svejedno da li je nezaslužna osoba dovedena u jednak ili čak nadređen položaj.
Nije isključeno da u nekim slučajevima takvi postupci imaju i neki djelomično racionalan rezon, kao što npr. zapošljavanje određene osobe čije zasluge nisu u datom trenutku vidljive može otvoriti neke dugoročne mogućnosti i prilike za kolektiv. Ali naročit dio ovog problema je to što se o takvim namjerama i rezonima ne govori transparentno i na vrijeme. A kada dođe vrijeme, obično se nađe prikladan glasnik na kojem obično žrtva nepravde neće iskaliti odgovarajuće reakcije nakon inicijalne zatečenosti. Takvo ponašanje spada u domen onih ponašanja koja su svojstvena ljudima koji se u svakodnevnom govoru u Bosni opisuju između ostalog i kao beskičmenjaci. Bez da se dublje ulazi u analizu korijena takvog ponašanja, dovoljno je podsjetiti da se u tom slučaju za mišljenje treba radije obratiti zoologu nego psihologu, ali jedno je vrlo vjerovatno – takvo ponašanje je svojstveno ljudima koji su po nečemu inferiorni u odnosu na žrtvu, i te su inferiornosti obično duboko svjesni.
Ono što je za psihologe ovdje možda najzanimljivije je domen efekata nepravde i primjene takvih dvostrukih aršina na one koji su zaslužili upravo suprotno. Maslow nas je već davno upozorio da na neke grupe ljudi treba primjenjivati jednostavno drugačije psihologije. Statistički je vjerovatnije da će se među ljudima koji isključivo svojim zalaganjem stiču svoj status i sredstva za život naći oni koji odgovaraju ljudima za koje vrijede Maslowljevi kriteriji samoaktualiziranosti ličnosti ili koji bar u većoj mjeri gaje B-vrijednosti (pravda, jednostavnost, ljepota, dobrota, istina…). Kada onaj ko provodi nepravdu pravda to riječima kao što su: „Hajde, boga ti, šta ima da se žali, ima ista primanja kao i …“, to za žrtvu onoga što psiholozi zovu „relativna deprivacija“ (u najkraćim crtama – lišavanje u poređenju s nekim drugim), ne znači ama baš ništa. Čak se ovakvo preferencijalno tretiranje nezaslužnih nekada racionalizira i razmišljanjem po principu: „Ma ovom treba pomoći, a onaj će se snaći i sam!“, što u neku ruku možda nije daleko od istine, ali nije zato u cjelini ništa manje iracionalno i štetno. Još ako kao rezultat takvog postupanja zaslužni ostaju u poziciji da i dalje budu na usluzi, tim bolje… Obično se dešava da žrtva „proguta nepravdu“, „poklopi i šuti“, nerijetko jer razmišlja dugoročno o nepoželjnim efektima suprotnih reakcija kao što su izazivanje neprijateljstva, smanjenje primanja, društvena neprihvatljivost reagovanja – pogotovo jer obično okolini kontekst nije otkriven.
Najdugoročniji i najtoksičniji efekat izlaganja ovakvim nedosljednostima, nepravdama i dvostrukim aršinima je zamjeranje, ma kako zatomljeno u ispoljavanju. Postoji stara perzijska priča o čovjeku koji je pao u jarak iz kojeg nije mogao sam da se iskobelja, a pošto se zamjerio mnogo kome u selu, iskupili su se da ga ismijavaju i vrijeđaju. Jedan prolaznik stade i da ga gađa kamenjem. „Stani, čovječe! Znam šta sam radio ovima, ali što me ti gađaš?“ – „Zamjerio si se ti i meni, ima i dvadeset godina, samo sam do sad nosio kamen u srcu, a sad ga uzimam u ruku!“ Teško je i onima koji su najbliže Maslowljevim kriterijima samoostvarenosti da se drže svetačkog ili bar stoičkog trpljenja kad imaju priliku da reaguju. Dvije osobine samoostvarenih su naročito nezgodne u ovom pogledu. Prva je da takve osobe lakše dovedu sebe u situaciju da vjeruju drugima i da budu iskorištene. To ih čini ranjivim za izlaganje nepravdama kakve su opisane. Druga je da su skloni da principe stave ispred ljudi pa se dešava da ako osjete da su na sličan način iskorišteni, „namagarčeni“, s hirurškom hladnoćom prekinu i najdugotrajnija bliska prijateljstva. Dugoročno, gubitak je na drugoj strani. Ali hajde ti to objasni Bosancu… U monodrami Salčin Josipa Pejakovića, sin naslovnog lika, Salem, priča ocu kako je prevario vojsku da ga oslobode služenja vojnog roka: „'Jesam ih’, kaže, ‘da izvineš, za***!'“ – „'Sebe si ti’, kažem ja njemu, ‘sebe si ti…'“ Nije u superego naročito današnjih (skorojevićkih) bosanskih menadžera, šefova, nastavnika, profesora, trenera, ministara, koga sve ne, internaliziran glas ovakvog oca… Zato spremno i bez ustezanja, slikovit je narod, tuđim mlate orahe (za one koji možda ne znaju, nije riječ o čekiću). Posebne vrste nepravda je možda i to da često u masi eksploatatorskih relacija eksploatatori lično i ne osjete mnogo štetu koju čine… A društvo u cjelini se pita kako to da sve škripi na svakom ćošku, a ponosi se i identificira sa onima koji odu negdje u svijet pa tamo naprave nešto značajno!
Možda je samo jedan fenomen začudniji od sklonosti jednog sloja Bosanaca da na opću štetu čine ovakve nepravde. To je sklonost mnogih Bosanaca da daju savjet žrtvi da trpi na svoju štetu („Šuti, dobro si proš'o; moglo je i gore!“), da to nijemo posmatraju „sa strane“, ili čak da u tome u nekoj mjeri učestvuju na štetu drugog i bez vlastite koristi. Pa onda gutaju i oni kad se njima desi slično.
Tako, stalno se iznova suočavajući s novim izazovima, bili oni katastrofalni ili ne, ako ih ima dovoljno i množe se u vremenu, za očekivati je da će voditi ka padu na polju prilagođenosti i raspršivanju iluzija (v. sliku).
Faze odgovora na katastrofu.
Izvor: [11]
Ali na individualnom planu se ne smije zaustaviti na ovome. Stručnjaci za traumu uporno svjedoče o nečemu što se zove „post-traumatski rast“. Ovaj pojam je sigurno već jasnije i bolje opisan nego što je to slučaj s post-traumatskim ogorčenjem. Patnja, to potvrđuju ne samo psiholozi, već i religije, a naročito mistične tradicije – od sufizma do zena, ima ogroman potencijal za transformaciju, čak svojevrsno oplemenjivanje ličnosti. Kao što gorčina daje smisao slatkoći, čak i u onim začudnim trenucima kad se jave zajedno pa Japanci vole da govore o „gorko-slatkim“ iskustvima i životnim lekcijama, a možda takvi trenuci mame i Bosance jakom kafom i lomljenom kockom šećera, ljepota cvijeta lotosa leži u njegovom uspinjanju iz mutne bare u kojoj je ponikao.
Ogorčenost, emocionalno iskustvo utemeljeno na kognitivnim pristranostima, a oslikano najčešće u nedostatku motiva i općoj rezignaciji, dio je slike današnjeg stanovništva Bosne i Hercegovine. Još jedan pojam koji potiče od Maslowa ovdje ulazi u igru, a to je „metapatologija“. To je izvrgavanje vrijednosti u njihovu suprotnost upravo kod onih koji ih po vlastitoj prirodi naročito cijene. Tako npr. čovjek koji gaji iskrene estetske sklonosti u okruženju u kojem je lišen estetskih iskustava, sâm potpuno kod sebe potire potrebu za lijepim. Metapatologija je patologija dobrog čovjeka; baš zato što iskreno cijeni pozitivne vrijednosti i ne može podnijeti njihovu devalvaciju kojoj svjedoči u društvu. Možda čak u manjini ostaju oni koji istinski zagovaraju te vrijednosti, a pri tome još uvijek imaju i energije da to čine javno i prkoseći oprečnim društvenim pritiscima. Možda se na tragu koncepcije o „post-traumatskom ogorčenju“ krije dio odgovora kako se to desilo da nakon rata koji je iz Bosne istjerao toliko ljudi, poslijeratna zbilja sada iz ljudi istjeruje Bosnu. Ovaj prvi proces je imao više šanse za reverziju.
[1] Smith, E. E., & Kosslyn, S. M. (2014). Cognitive psychology: Mind and brain, (Pearson New International Edition). Pearson Education Limited, Harlow, p. 63.
[2] Runco, M. A. (2004). Creativity. Annual Review of Psychology 55:657-687; pp. 677-678
[3] Andreasen, N. C. (2004). Brave new brain: Conquering mental illness in the era of the genome. Oxford University Press, New York, p. 201
[4] Linden, M. (2003). Posttraumatic embitterment disorder. Psychotherapy and Psychosomatics, 72(4), 195-202.
[5] ibid.
[6] Linden, M., Baumann, K., Rotter, M., & Schippan, B. (2007). The psychopathology of posttraumatic embitterment disorders. Psychopathology, 40(3), 159-165.
[7] Linden, M., Baumann, K., Rotter, M., & Schippan, B. (2008). Posttraumatic embitterment disorder in comparison to other mental disorders. Psychotherapy and Psychosomatics, 77(1), 50-56.
[8] Znoj, H. (2011). Embitterment—a larger perspective on a forgotten emotion. In Linden, M., & Maercker, A. (Eds.). (2011). Embitterment: Societal, psychological, and clinical perspectives. (pp. 5-16). Springer, Vienna, p. 8.
[9] Alexander, J. (1960). The psychology of bitterness. The International Journal of Psycho-analysis, 41, 514-520.
[10] Woud, M. L., Verwoerd, J., & Krans, J. (2017). Modification of cognitive biases related to posttraumatic stress: A systematic review and research agenda. Clinical Psychology Review, 54, 81-95.
[11] Raphael B & Wilson JP: Theoretical and Intervention Considerations in Working With Victims of Disaster. In Wilson JP & Raphael B (eds): International Handbook of Traumatic Stress Syndromes, 105-117. Plenum Press, New York, 1993; p. 107
(Tekst je objavljen 29.9.2018. godine na stranici bloga Društva za promociju nauke „Nauka i svijet“, https://quantumofjk.blogspot.com/2018/09/bestraumatsko-ogorcenje.html, u okviru projekta Independent Media Empowerment Program – IMEP)
