Bojan Šošić, dipl. psiholog, član Stručnog odbora Udruženja „Feniks“
„Sa tipičnom ljudskom perverzijom, skoro uvijek želimo da budemo u godinama u kojima nismo.“
Desmond Morris
Svjetski dan mentalnog zdravlja, 10. oktobar/listopad, obilježava se na inicijativu Svjetske federacije za mentalno zdravlje od 1992. godine. Tema ovogodišnjeg Svjetskog dana mentalnog zdravlja je „Mladi i mentalno zdravlje u svijetu koji se mijenja“.
A kako se to svijet zapravo mijenja? „Svijet je nazadovao, djeca više ne slušaju svoje roditelje.“ Ova izjava danas zvuči trivijalno, ali to je napisao i jedan egipatski sveštenik prije oko šest hiljada godina. Slična izjava pripisuje se i Sokratu. Problemi jaza među generacijama svakako rezoniraju s društvenim promjenama i „duhom vremena“, ali vječitost tog pitanja o kojoj svjedoči dati navod, vjerovatno ima uporište u nekim temeljnim procesima koji se odnose na tok razvoja ličnosti i koji dovode do izvjesnih neslaganja između mladih i onih koji to više nisu. Buntovništvo u adolescenciji može odvesti u krajnosti koje prelaze i zakonska ograničenja prihvatljivog ponašanja.
Ali, da, svijet se zaista mijenja; mijenjaju se cijene, prekrajaju se granice, općine postaju gradovi, poslovi koji su bili nezamislivi prije koju deceniju sad postaju nezamjenjivi i neizostavni… Razni krajevi planete postaju uvezani na načine koji otvaraju ranije neslućene mogućnosti, a ljudi od znanja grade koncenzuse o svojim temama na globalnoj razini. Čudne se stvari dešavaju i s mladima, jer vidimo znakove tjeskobe i teškoća u prilagođavanju kao nikad prije. Nije lako odgovoriti na pitanje je li to tako zato što obraćamo više pažnje da prepoznamo neke promjene, pozivajući se na kriterije koji nam ranije nisu bili ni na kraj pameti, ili zato što su mladi danas na neki način drugačiji – a pitanje je jesmo li u zabludi kao što je bio intelektualac iz drevne civilizacije, ili zaista jesu drugačiji zato što ih mi na drugačiji način pripremamo za život. A možda se svijet doista i mijenja prebrzo.
Ako danas pitate psihologe da vam kažu nešto o izazovima s kojima se suočavaju mladi u odrastanju, jedna od stvari koje neće zaobići je tzv. virtuelni svijet. Moguće je danas voditi neku inačicu društvenog života bez da čovjek pređe kućni prag. A taj paralelni život nije naročita zamjena za stvarnost kakvu je čovječanstvo do sada poznavalo, a još manje prikladna priprema za snalaženje u toj, nazovimo je „klasičnoj“ zbilji. Od zabavnih i/ili informativnih video klipova (u kojim se serviraju ne sasvim pouzdane informacije), a volimo da budu sve kraći i kraći pa ih čak puštamo ubrzano, valjda da nam negdje nešto ne promakne; do pornografije koja stvara iskrivljenu predodžbu o tako važnom komadu života, a istovremeno budi signale u mozgu koji iskrivljuju motive za učešće u stvarnim relacijama.
U svijetu s kojim se dodir sklapa preko manjih ili većih ekrana ključna je gola informacija o tome šta postoji tamo negdje. Otac američke psihologije, William James (1842-1910), rekao je da svako od nas nosi dva svijeta: ja, i ono što nije ja. A sada taj ostatak svijeta postaje teško testirati opipom, mirisom, teško je cijenu kontakta s dunjalukom i stečeno iskustvo procijeniti prolivenim znojem. Uglavnom je to samo dvodimenzionalna slika, a cijena iskustva se mjeri megabajtima. U tom svijetu predstava o drugima je najčešće ušminkana, projicirana iluzija o stvarnom životu drugih. A to je teško imati na umu. Zato je novi izazov porediti vlastiti život, o kojem mlada osoba ipak ima realnu sliku, sa slikom života drugih ljudi, za koju je tako lako zaboraviti da je napabirčena od izbora lijepih trenutaka, uljepšana kao igrom staklenih perli.
Život je uvijek bio težak, a svijet izazovan. Mladi valjda i dalje za lektiru čitaju i Antigonu i Don Quixotea i Jade mladog Werthera. Poruke ovih djela i dalje stoje. Dakle, u svijetu i nema nečeg toliko novog. A i da ima novosti, svaki neurobiolog će vam reći da su upravo mozgovi tinejdžera najpripremljeniji za traženje i reagovanje na novost.
Istraživači danas često pristupaju tome zašto je adolescencija doba rizičnih ponašanja fokusirajući se na dva funkcionalna sistema, jedan koji se tiče obrade motiva, tzv. socioemocionalni sistem, koji predisponira adolescente da pozitivno reaguju na novost; i drugi, kognitivni sistem, koji težnju izlaganju možebitno štetnim aktivnostima stavlja pod svojevrsnu kontrolu. Postoje različite varijante gledanja na odnos ova dva sistema [*], ali zajedničko im je to što postuliraju da oni u adolescenciji stoje u znatnom raskoraku. Tok razvoja bilo kojeg od dva sistema sâm ne može objasniti specifičnosti ponašanja adolescenata kakve smatramo tipičnim. Naravno, kada bi se dalje atomiziralo gledanje na pojedine funkcije i to kako se one razvijaju, sigurno je da stvari ne teku ujednačeno. I to se poklapa s intuitivnim shvatanjem laika; svakome je poznato kako ljudi u različitim fazama života mogu da sami sebi proturiječe posmatramo li ih kao intelektualna ili emocionalna bića, posmatramo li njihove motive, snove i htijenja. I životno iskustvo i nauka će se lako složiti da je u tom pogledu adolescencija period najveće tranzicije. Ali ono što nam poručuje nauka kroz proučavanje spomenuta dva ključna sistema, je da upravo taj raskorak otvara mogućnost najveće transformacije. Ta osobina je i korijen problema na koje misle zloslutnici kad govore o izazovima koji danas vrebaju mlade, ali baš i temelj koji treba dograđivati da se na njemu diže svijet budućnosti. Zbog te osobine mladi nekad daju i prednost rizičnoj aktivnosti u poređenju s mogućom škodljivom posljedicom, od koje bi zazirala većina onih koji više nisu mladi.
U neku ruku, moglo bi se reći da se svi izazovi s kojima se ličnost u razvoju susreće, u krajnjoj liniji odnose na definisanje vlastitog identiteta i pomirenje sa onim što osoba jeste. U tom traganju, koje nipošto nije vremenski ograničeno na adolescenciju, iako je tada možda najočitija, značajnu ulogu imaju uzori za kojima se ljudi vode u oblikovanju svog ponašanja i svog sistema vrijednosti. Napokon, glavninu života ljudi provedu ulažući u odnose s drugima, a mali broj tih veza čini i definiciju te osobe; bez tih „značajnih drugih“ čovjek se osjeća „prazno“, „neispunjeno“, „nepotpuno“…
Imao sam poznanika, cijeli radni vijek je proveo kao vozač i još naglašavao kako nikad u životu nije bio bez auta, a nikad nije imao vlastiti, a imao je i običaj da kaže da ne razumije zašto ljude tangira mijenjanje cijena goriva. „Meni je uvijek ista cijena, uvijek punim za dvadeset maraka…“ I može to čovjek prihvatiti kao šalu, ali je u njegovom pristupu bilo nešto oslobađajuće jednostavno i nesporno. Prirodno da odnos količine goriva koji oscilira s mijenjanjem cijena utiče na to koliki se put može preći, ali iz ugla iz kojeg je on posmatrao taj problem, istina je bila da koliko imaš, toliko plaćaš.
Mnogo ko, ko uči o životu i misli o njemu, sklon je da pomisli da je svaki tren već viđen pa posrlja u krivi zaključak kao onaj Egipćanin. Ali život nije krug, već spirala; neka osovina, ona koja ide uvijek samo i isključivo u jednom smjeru – ka budućnosti, oko koje se svi mi krećemo, ista je i za mlade i za stare. Za razliku od autoputa, život nema jedinicu mjere. Neko će s onih dvadeset maraka napraviti manje, neko više; neko će otići u jednom smjeru, neko u drugom. Životi su nesamjerljivi. Jedina mjera i poređenje koje mladi moraju naučiti da prave jeste ono sa sâmim sobom. Svijet oko nas se mijenja, ali to je u najvećoj mjeri zato što ga mijenjaju ljudi. Mladi moraju da nauče da se ne brinu za svijet koji se mijenja, on će se sam pobrinuti da se mijenja. Njihov posao je da nađu način da učestvuju, kako da ga oni mijenjaju. U životu treba naći način da se svijet mijenja od sebe, a prije svega naći razlog zašto ga treba bez odlaganja činiti uvijek i iznova boljim; radi nečijeg osmijeha, radi osjećanja koje probudi dobro djelo, a niko još nije našao način da ga pošalje WiFi-jem.
* Shulman, E. P., Smith, A. R., Silva, K., Icenogle, G., Duell, N., Chein, J., & Steinberg, L. (2016). The dual systems model: Review, reappraisal, and reaffirmation. Developmental Cognitive Neuroscience, 17, 103-117.
(Tekst je objavljen 5.9.2018. godine na stranici bloga Društva za promociju nauke „Nauka i svijet“, https://quantumofjk.blogspot.com/2018/10/mladi-i-mijene.html, u okviru projekta Independent Media Empowerment Program – IMEP)
