Bojan Šošić, dipl. psiholog, član Stručnog odbora Udruženja „Feniks“
Posljednjih mjeseci gomilaju se naslovi o samoubistvima u BiH, s nekoliko slučajeva mlađih osoba čime je medijska pažnja još i veća; gotovo kao da se radi o još jednom vidu demografskih promjena kroz koje prolazi ova zemlja, još sumornijem nego što su definitivni masovni odlasci mladih u neke druge, ali bar ovozemaljske krajeve. Nedavno su u prvi plan došli slučajevi samoubistava srazmjerno poznatih osoba na Zapadu: sestre jedne princeze, dizajnerke, kuhara.
Prije nekoliko godina me po povratku s puta u Mostar dočekala vijest da je sa sarajevskog nebodera u kojem sam stanovao, i to s mog sprata, nepoznat mlađi muškarac skočio u smrt. Par godina kasnije, još jedan muškarac koji nije stanovao tu, odabrao je isti neboder za posljednje trenutke svog života. Samoubistva su vječito goruća tema u domenu mentalnog zdravlja.
Možda se u žanru naučnog novinarstva očekuje da se predstavi neka nova spoznaja, ali nije naodmet nekad u prvi plan staviti nešto što se smatra klasikom u datoj oblasti. Zamisao da se samoubistva dijelom javljaju kao ishod svojevrsne imitacije (naročito u pogledu metoda) nije nikakva novost. Sâm fenomen je zapravo bio poznat već u antičkoj Grčkoj. Krajem 18. stoljeća nadjenuli su mu ime Verterov efekat, po Goetheovom romanu Jadi mladog Werthera, koji je zbog spoznaje da raste broj samoubistava među čitalačkom publikom ovog djela već povremeno ponegdje bio i zabranjivan.
Prema analizi [*] iz 1994. godine, broj samoubistava u bečkoj podzemnoj željeznici znatno je smanjen, vjerovatno pod uplivom promjene načina izvještavanja u medijima.
Broj samoubistava i pokušaja samoubistava u bečkoj podzemnoj željeznici 1980-1992;grafikon prema tabelarnim podacima
Slika kazuje sasvim dovoljno. Naravno, ono čega su svjesni svi koji se bave ovom temom, nemoguće je isključiti mogućnost da ukupan broj samoubistava nije značajno smanjen jer bar u nekoj mjeri dolazi do kompenzacije u pogledu izbora drugih metoda. No poruka je jasna. Ona koja je i bila motiv za donošenje smjernica za izvještavanje o samoubistvima, a to je i ovom studijom podržana pretpostavka da način izvještavanja može doprinijeti nečijoj odluci da si oduzme život. To uključuje romantične predstave (nesretna ljubav), pojednostavljenja (svođenje razloga na samo jedan), neočekivanost (u slučaju poznatih osoba gdje se ovo javlja kao kontrast naizgled optimalnim životnim uvjetima), ali i formalne značajke vijesti – da li je spomenuta na naslovnoj strani, s velikim slogom, s fotografijom i slično.
Naravno, niko nema namjeru da optužuje novinare da doprinose omasovljivanju samoubistava pa to nije bio slučaj ni s austrijskim smjernicama. Konačno, mijenja se slika masovnih medija, a prikazuju se i stvarna i fiktivna samoubistva, kao kod Getea. Primjeri se mogu naći i u popularnoj, ali itekako i u klasičnoj muzici (u operama).
Još jedan primjer stoji kao svijetla tačka u razumijevanju ovog fenomena, a daje nadu da se mediji mogu iskoristiti u preventivne svrhe. Zahvaljujući pritisku stručnjaka, samoubistvo pjevača Kurta Cobaina 1994. godine orkestrirano je prikazivano u američkim medijima na način koji bi se mogao sažeti kao: veliki umjetnik, dobra muzika, glup i besmislen čin; nemojte slijediti njegov primjer već potražite stručnu pomoć. Na komemoraciji je završnu riječ održao direktor kriznog centra u Seattleu, i njegova poruka je u znatnoj mjeri prenesena u medijima.
Prvi talas reforme službi mentalnog zdravlja u Bosni i Hercegovini (1996-2000) uključio je i trening za novinare o izvještavanju o samoubistvima. Međutim, uredničke prakse i diktat tržišta vjerovatno nisu pogodovale da se slične smjernice dovoljno očituju u novinarskoj praksi. Svakako je u međuvremenu došlo do znatne izmjene načina komuniciranja te se može reći da se javlja potreba da se ove prakse revidiraju. S druge strane, premda u BiH izuzev hitne pomoći ne postoje službe koje bi cjelodnevno reagovale na pokušaje samoubistva, u ovoj zemlji ipak postoji veliki broj stručnih službi, od centara za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja da nevladinih organizacija koje se bave zaštitom mentalnog zdravlja.
* Sonneck, G., Etzersdorfer, E. and Nagel-Kuess, S., 1994. Imitative suicide on the Viennese subway. Social science & medicine, 38(3), pp.453-457.
(Tekst je objavljen 18.6.2018. godine na stranici bloga Društva za promociju nauke „Nauka i svijet“, https://quantumofjk.blogspot.com/2018/06/samoubistvo-kao-imitacija.html, u okviru projekta Independent Media Empowerment Program – IMEP)
